Na putu sam cetiri i pol mjeseca stalno na putnickom adrenalinu, danas sam povukao prvi potez za povratak, da ne “zaboravim” na nj krajem svibnja.

Sydney je cini se spontano postao vrhunac putovanja zbog mnozine dogadjaja u hrvatskoj zajednici, atmosfere u njoj i samoga velegrada. U Melbourne sam prvo dosao i tek dodirnuo “Down Under”, lovio konce po crozajednici i upoznavao je. Od svih dogadjaja, susreta i osjecaja koji se kontinuitrano mijenjaju, jedina mi je konstanta postovanje prema hrvatskoj zajednici. Australija i N. Zeland su najdalje od “Lijepe nase” (10 i 12 h vremenske razlike) i zato nasi iseljenici, pretpostavljam, imaju posebno cuvstvo nastalo od sinergije daljine, ljubavi i pomirenja. Za vrijeme Domovinskog rata govorili su, “oni ne mogu toliko potrositi koliko mi mozemo sakupiti”. Kupili su zemlju i izgradili, kazu, najljepse veleposlanstvo u Canberri, provjerit cu pocetkom travnja. Uspostavom hrvatske drzave, cuo sam, nestale su i velike podjele.

Ovaj vikend ce biti prebogat, u Hrvatski klub Sydney dolazi na promociju svojeg filma, “Pavelic bez maske”, Jakov Sedlar, meni odlicna prigoda da se “nacrtam” sa svojim romanima. Jucer mi je izasao intervju u tjedniku “Nova Hrvatska”.

Australke? Osim s nasima, najvise razgovaram s onima indijskog podrijetla.