I. Let kondora
– Da bi rieč rekel – zadivljeno reče gringo na svojem jeziku, izgubivši iz vida pticu. Istodobno zaigrani Indijanci započnu trgovati s mladim Jenkijima koji su maloprije izišli iz terenske tojote na najvišem dijelu puta i višeput zalupili vratima.
– Pssst, tišina – poluglasno na španjolskom pokuša netko s niže stijene nadjačati žamor nadošlih gledatelja. U taj časak svi ponovno ugledaju ptičurinu jer izroni iz šumovite pozadine koja ju je činila nevidljivom. Crnog, potpuno odraslog kondora s raširenim krilima, tako je prirodno vidjeti iznad bijelih stijena da gringo prvo pomisli na jednostavnost rađanja, a potom na genijalan, mađioničarski trik u cirkusu. Lešinar je letio posred tekućice niz tok i slijedio ga u vjetar među stijene.
Dno rječice Colca je na tri tisuće dvjesto metara nad Tihim oceanom u Andama, a drži se da ima najdublji kanjon u obje Amerike. Vidikovci Cruz del Condor i Tapay, gdje se na strmini povrh sutjeske ujutro poslije osam skupljaju bijelosvjetski putnici, pustolovi i zgubidanke, stotinjak su kilometara zrakom sjeverozapadno od Arequipe na jugu Perua. Na istom su zračnom putu u pravilnim razmacima posložena četiri vulkana. Cesta vijuga po vrhu klanca osamsto metara iznad vode. Prilaz joj je skoro okomit, nepristupačan dvonožnim stvorenjima, a ljame i alpake su na toj visini domaće životinje koje čuvaju i kreoli i Indijanci. Jedina preostala divljač je vikunja. Ona u to vrijeme dolazi na jutarnje pojilo uz pratnju nevidljive kontrole leta koja s velike visine propušta jednog po jednog strvinara. Kondor kruži i obrušava se kad je spazi. Ako je sama i preplaši se, strmoglavi se po liticama i ugiba u koritu.
– Suzi, ne odvajaj se od nas, njima je svejedno hoće li poplašiti i pokupiti mrtvu vikunju ili tvoj dobar komad mesa- zavikne vođa jedne grupe između stijena.
Na snažnim, savršeno zaobljenim krilima od tri metra, jedrile su tako prodorne oči, da su promatrači klicali od divljenja lakoći letenja i pretraživanja. Na proplanku je vladalo uzbuđenje, kao u blizini lansiranja svemirskog broda uživo. Većina je to gledala prvi put u životu navijački neopredijeljena. Nakon desetog božanskog letača, gringo ih presta brojiti i spusti se do kamenog grebena, dvadesetak metara ispod najveće skupine gledatelja, kamera, dalekozora i vidjelica. Mahne i pridruži se Suzi koja se u međuvremenu sakrila i čvrsto zagrlila kamenu gromadu za svaki slučaj. Povjerljivo mu očima pokaže nekoliko milećih bubamara na velikoj udaljenosti. Bile su to vikunje na polovici stijene. Gledajući to uzbuđeno, drhtavo dijete megalopolisa kako sa slušalicama na glavi plovi na glazbi El condor pasa, postane mu jasno zašto se usamljenice u usjeku nakon pojave kondora ukoče i sapliću.
Kao što postoje rijetke žene koje svojom milom pojavom izazivaju suze na oči od seksepila, tako silno se i živa leteća mašina prikazuje nježnim vikunjama. One su divlje i nezaštićene, a priroda je razvila sjajnog zrakoplovca i svjedoka već prve uljudbe kojoj je on postao božji glasnik.
Zadnji kondor napravi kratak krug iznad planine, a onda strjelovito i stabilno, kao padobranac u slobodnom padu, ukoso zapikira na zaostalu životinju koja se spuštala prema vodi. Tridesetak metara iznad nje zaustavi propadanje i onda je u niskom brišućem letu prestraši. Andska se ljepotica posklizne. Mukli štropot od pada došao je nekoliko sekundi kasnije do zabezeknute publike na drugoj, visokoj strani kanjona. Suzi zaplače. Tad nevidljiva kontrola leta prekine navođenje, a strvinari su ispunivši horizont, sami u vidnom polju pazili na se stupnjevito prilazeći ostacima životinje. Krvava jutarnja predstava je završena, lov uspijeva otprilike jednom mjesečno, a novi se zakazuje za poslijepodne kad vikunje ožedne prije noći.
Putujuće se gledateljstvo sa zbrkanim osjećajima počelo uspinjati prema kombijima i terenskim vozilima na cesti. Pritom su im pitoma, šmrkava i draga indijanska dječica nenametljivo u bescijenje nudila ponča, kape i veste od alpake, mali mango, tunu,* (španj. – indijanska smokva) a na kraju, za fotografiranje, i sebe i svoju braću crvene, visinske boje lica. Nedodirljivi odrasli nespremni i za kakvu vezu, bez vidljiva razloga počeli su užurbano i živčano ukrcavati djecu, odvodeći ih od indijanskih vršnjaka trgovaca, pod izlikom da su tako rekli vodiči. Gringo bez nervoze kupi šareni sombrero i ležerno reče agencijskom vodiču, jedinom čistokrvnom Indijancu, da ostaje u selu. Inka se ne iznenadi, bijelčeva radoznalost, sjetna odlučnost i nazočnost u svemu, bila je tako dobrohotna i prirodna, da ni kondora nije uznemirio kad je u kanjonskoj tišini zarikao od udivljenja.
Indijanac kojeg su ostali vodiči kreoli zvali Chunka** (kečua – deset, “desetka”) stekao je obrazovanje na španjolskom, ali mu je kečuanski bio materinski jezik i djeca su ga poznavala, pa im reče kamo da odvedu bijelog dragovoljca.
– Vodimo Chuku*** (kečua – sombrero) s nama! – razvesele se mala crvena lica.
– Ne Chuku, nego Runa**** (kečua – čovjek) ide s vama, ja ću se vratiti za dva dana.
– Zovem se Kraljuš! – predstavi se donoseći vreću za spavanje iz kombija. – Došao sam preko velike vode, Atlantika.
