Zamislite Bozic u zarkom ljetu, vrelini i suhom vjetru, meni nista ne mijenja na stvari jer ga agnosticki nosim u sebi kao nesto lijepo. Jucer sam se na 38C bacao u hladni ocean s kraja drvenog mola dugackog kojih dvjesto metara i spasavao. Danas oko podne nakon nocnih 30C, temperatura se svakog sata spusta za 2C, stat ce negdje na 20C.

Na polnocku idem pred i u gradsku katedralu, a sutra na Bozic u najvecu hrvatsku crkvu u Melbournu u kvartu Sunshine. Na Bozic sav javni gradski promet je besplatan.

Drugi tjedan dizem sidro i ponovno se u svibnju cujemo iz Melbourna, a dotle pratite nova podrucja. Skinuo sam fotke na USB i stavljat cu ih uz “Putositnice” kad mi to javni pristup internetu omoguci.

Svako dobro!

Druzbo, cujte i pocujte,

vidim da je gore cica zima, ali cu opisati kontra indikaciju odavde. U srijedu je bilo 40C s vrucim pustinjskim vjetrom sa sjevera, on dodaje osjecaj valova vreline, sva sreca suh je pa se sve lakse podnosi. Sutradan je zapuhao s juga od Antartika i do ujutro spustio temperaturu na 11C. Pomislite na rastezljivost zive gradje u starijim ljudima, to je melburnsko vrijeme.

Bio sam na izletu na Dvanaest Apostola, megagrebeni sto strce iz mora kao piloni bez stropa tik uz obalu. (nabrojio sam ih samo osam) Prije toga je stotinjak kilometara “obale brodskih olupina”, u 19 stoljecu tu je stradalo dvjestotinjak brodova zbog neprecizne plovidbe olujnim morem. Iako cestu uz ocean nazivaju “Great Ocean Road”, ne moze se usporedjivati s Jadranskom magistralom ispod Velebita, Biokova i iznad Dubrovnika. Posjetili smo i usputne vinarije, priznajem, stolna vina su im izvrsna, mozda i bolja od nasih.

Veceras cu se predstaviti s knjigama prije Bozicnog koncerta u Hrvatskoj adventistickoj crkvi, poslije je domjenak, bit ce zanimljivih ljudi, sudbina, a vrlo vjerojatno i lijepih zena.

Ljudovi bok,

moram napisati, jucer je bilo 22, danas je 30, sutra najavljjuju 39, a u cetvrtak opet 20 nives celziijusa, pa si mislite! Vidim da je “tamo gore” zima, snijeg i vjetar, zimske radosti.

Jos kruzim po Melbournu i okolici, ali definitivno odlazim poslije Bozica, najprije u obliznji Geelong, a zatim trajektom na Tasmaniju. Grad ima razgranatu tramvajsku mrezu, ali sve pruge su postavljene po sredini ceste. Sav promet postrani staje kad i tramvaj na postaji, ceka se i propusta izlaz putnika. I uz visoku prometnu kulturu dogadjaju se nesrece, nezamislivo u Zagrebu.

Moram se pohvaliti, drugu nedjelju za redom bio sam u istoj crkvi na istoku velegrada pa mi je prisao covjek od prosloga tjedna i rekao da je procitao “Putovanje” i pola “Odiseje”, “odlicne su”, rece.

Svake veceri sam vani u Cityu, zivo je, ali ne i burno.

Dan je ovdje do pola devet, malo je dvadeset pa skoci na trideset nives drpic celzijusa, nista izvana ne ukazuje da dolazi Bozic i Nova godina, ali moj bioritam ne grijesi. Veselim im se jednako kao i na ulicama zatrpanim snijegom i vijavicom.

Na izlascima za vikend skvadra se oblaci u crvenobijele Djedove i Bake Mrazove, ali bez brada. Sjedi se naravno vani, pa sam nocas iz tramvaja na povratku kuci vidio nekoliko tako uniformiranih ulicnih terasa, kao nase super pristojne navijacke skupine. Zapoceli su bozicni domjenci i proslave po hrvatskim klubovima, ne propustam ih kao ni dezurni novinari.

Malo sam se financijski oporavio, radio i novine su pomogle za promidzbu. Upoznao sam nekoliko odlicnih australskih ljudi, djecu prve generacije nasih iseljenika. Svjezi su, uporni i poduzetni kao nepoznati dragovoljci iz Domovinskog rata.

Australke? Jucer sam upoznao svjezu emigranticu iz Indonezije, javit cu ako potraje.

Dragi virtualci i virtualice,

ispricavam se sto vam se nisam javio drugi put prosloga tjedna, ali radio sam do kasno po cijelom Melbournu na pritvaranju financijske konstrukcije aktualnoga putovanja. Melbourne je ne preveliki velegrad izvrsno pokriven prometno tramvajem, metroom u centru i lakom zeljeznicom u predgradjima. Svugdje dospijevam javnim prijevozom.

Mozda sam vec javio, Australci su ugodni ljudi, nasi su se prolagodili i uspijevaju cuvati identitet, nedaju se, crkva, konzulat, klubovi, domovi, folklorna drustva, raznovrsne udruge zena, penzica, zivi si. U masi na misi osjetim njihovu emigrantsku muku i ponos sto su uspjeli. Tada se sjetim sjajne recenice M. Gorkoga, “covjek, kako to zvuci gordo!”

Bejzeri, potcijenio sam visinu najvise zgrade u gradu, ima 88 katova i 300 metara, zove se “Eureka tower”, ovaj tjedan cu ga posjetiti i raspitati se je li vec dobio bejzersku licencu.

Jos uvijek ne mogu staviti fotografije, potrazit cu racunalo gdje to mogu napraviti legalno, a ne poskrivecki.

Svjetovno komunkativan svecenik iz proslog javljanja je pastor Hrvatske adventisticke crkve, izmedju ostalog radi kao novinar, pa poslusajte sto smo razgovarali na hrvatskom programu autralskog drzavnog radija.

Link za slusanje: http://www.radio.sbs.com.au/language.php?news=highlights&language=Croatian
Link za skidanje: http://www20.sbs.com.au/podcasting/index.php?action=feeddetails&feedid=47&catid=1&page=2

Postovana virtualna druzbo,

ukopao sam se u Melbourne kao useljenik prve generacije,iako nisam ni kandidat, to je jedini nacin da zatvorin novcanu konstrukciju puta. Imam srece da sam upoznao pcelicu, gospodju putnicku agenticu, one su vecinom eruditkinje putovanja. Nakon toga i svecenika, svjetovno komunikativnog kao PR i k tome superaktivnog u zajednici. Uveo me na hrvatski program radija SBS i uputio na veze u zajednici,

Sreo sam prvog aboridjina ulicnog sviraca, puhao je u didjeridu i bumerangom udarao ritam. Pogadjate sto cu na povratku donijeti s puta?

Otkrio sam znacenje “BYO” na nekim restoranima, meni nepoznat obicaj u ostatku svijeta, “bring your own”, misli se na pice, uglavnom vino.

Djevojke? Prodavacica u mojem ducanu, Polinezijka me milo gleda i smjeska mi se, ali radi svaki dan od 10 do 10. Provjerit cu radi li ovaj vikend.

Zrno po zrno prodajem knjige, nalazim poznanike, slazem veze i iznutra se etabliram u hrvatsku zajednicu. U nedjelju sam bio gost programa hrvtskog radija 3ZZZ, danas sam u hrvatskom listu CroExpress, drugi tjedan idem ne radio SBS, upoznao sam mladje komunikativne ljude s kojima se moze dugo razgovarati i dogovarati. Ovo pisem jer jos uvijek nisam siguran u trajanje i obim putovanja nakon Melbourna.

Mala digresija o vremenu, u nedjelju je ponovno zapuhao juzni vjetar i spustio temperaturu na 11C, s prekotjednih 37.

Sto se klope tice, tijekom tjedna kombiniram indonezijsku, tajsku, indijsku i kinesku kuhinju. Najbolja? Indonezijska riba, tajski plodovi mora, australska vina su odlicna.

Zene? U mojem kvartu u South Melbournu prevladava europski tip, u Cityu (centru) azijski, a u predgradjima mjesavine svih. Mulatkinje su prava rijetkost.

Tu je bilo vruce 34C u gradu u cetvrtak, odem u hrvatsku knjizaru 10km sjevernije, a tamo je 37C. Vrucine studenoga su pocele ranije nego ikada, vatrogasci vec rade naveliko u drzavi South Australia, 500km zapadno od mojeg boravista. Postoje popisi stvarnih ili potencijalnih piromana koje kontroliraju. U petak je zapuhao juzni vjetar (dolazi s Antartika) i sve lijepo zacas rashladio.

Pogledao sam izlozbu AC-DC, najbolji su koncerti uzivo na pet razlicitih mjesta i ekrana s nekoliko slusalica. Ostalo su trivijalnosti, majica toga i toga s koncerta iz 82e u Londonu, plakat s koncerta iz 79e u Sydneyu, gitara s koncerta 95e u Melbournu i tome slicno. Svejedno mjuzu sam slusao nekih tricetvrt sata. Bilo je dosta moje generacije.

Na istom mjestu sam nasao plakat za koncert Ravi Shankara u ozujku, ima devedeset godina, slusao sam ga uzivo u Indiji prije osamnaest godina, sada nastupa s kcerkom Anushkom koja ima dvadset i osam. Za one koji neznaju, on je tata od Nore Jones, Jedini glazbenik kojeg se bez razmisljanja moze usporediti s Mozartom, iako komponira i svira samo tradicionalnu indijsku muziku na sitaru. Anushka je kombinira s jazzom i soulom.

Sutra mi je vazan test za opstanak, idem u najvecu hrvatsku crkvu u Sunshineu, 30km sjverozapadno od Citya.

Australke? Samo platonski.

Jucer sam napravio prvi turisticki izlet, posjet Philip Islandu stotinjak kilometara juzno od Melbourna. Koale spavaju na eukaliptusu po devetnaest sati na dan, klokani jedu iz ruke, ali mali pingvini su glavni igraci. U more odlaze prije svanuca i vracaju se nakon zalaza sunca, naravno radi izbjegavanja opasnosti od ptica i drugih grabljivica.

Posjet je tempiran tako da se vidi izlazak iz vode kojih njih tisucinjak. Gegaju se jer su prepuni ribe od cijelodnevnog lova koju spremljene u utrobi nose mladima u kamufliranim rupama uz grmovitu obalu. Dozivaju se, ponekad potuku radi ulaza u krivu rupu, ali strpljivo traze svoje. Visoki su oko cetrdesetak centimetara i teski oko kilograma. S gornje stranr su tamnoplavi,a s donje bijeli. Odozgo ih zbog boje mora ne mogu ugledati grabljivci iz zraka, a odozdo bijelina ih cini nevidljivima zbog sunca. Zapanjujuca prilagodba u borbi za opstanak. Posjet se reklamira kao promatranje “pingvinska parade”, ali meni je taj izraz ekscentrican jer se radi o nagonskom prolasku putem oduvijek.

Meni je borba malo laksa, u nedjelju sam prodavao knjige pred crkvom, ispred Stepinceva kipa za kojeg stoji da ga je napravio Mestrovic. Nisam nezadovoljan, trebat ce mi vremena da uhvatim pravi poslovni trenutak. Danas su 32 C, za sutra najavljuju 36C, zasad mi vrucina pase jer nema vlage.

Postovana publiko,

ispricavam se, vidite i sami da je stranica jos u radu. Nasao sam mjesto i skinut cu fotografije na USB stick, ali ih ne mogu objavljivati ovdje jer je dizajner tanak s prostorpm na serveru. Nema ga cak dovoljno ni za dogovoreni sadrzaj. Zato molim one koji hoce fotografije ovih putositnica, da mi se jave na emaii jer ih od tamo mogu slati.

Na mjestu gdje spavam u South Melbournu vlada oceanska kultura, prekoputa najduze rive i plaze u gradu koja zavrsava s trajektnim pristanistem za Tasmaniju. Riva je nevjerojatno ziva od ranoga jutra svaki dan. Dzogeri, dzogerice, biciklisti, odbojkasi na pijesku, mislioci i nesto malo protuha. Posao uglavnom preko dana obavljam u citiyu pa se na plazu navecer vracam kao gradski tuljan.

Od svih predvecernjih aktivnosti na dugackoj plazi, najintrigantniji su kiteboarderi, jak vjetar ih tjera (upotrijebit cu padobranski zargon) da svakih pola minute rade “hook turn” u obratnom smjeru da ih vjetar ne odnese predaleko. Upoznao sam skavedru Francuza koji rade kao instruktori i nekog Estonca koji je bio na Paklenici. Vjetar je toliko jak da im treba i pet minuta manevra na suhom da bi ugasili kite.

Dzoginig oko piste formule 1 postao mi je rutina, srijeda-subota rano ujutro. Konacno sam preuzeo knjige, sada samo zavisim od uspjesnosti prodaje. U nedjelju je veliko slavlje u hrvatskoj crkvi blazenoga N. Tavelica sjeverno od centra, divota od prigode za upoznati osebujne ljude koji su dozrelili u slobodi u mislima na domovinu iz koje su otisli iz svojih razloga. Nasi ljudi hoce pomoci, svecenici takodjer, uostalom oni su najstarija diplomacija iseljene Hrvatske.

U centru Melbourne ima prekrasna, najvisa zgrada u velegradu, slikao sam je i svaki dan prolazim pored nje i sjetim se bejzera, Robija i Vanjkusa, ko’rodjena za njih, kojih dvjesto pedeset metara visine sa slobodnim mjestom za prizemljenje.

Ljudi, aj bokkk, vidimo se kao i dosada.