Dva dana je bilo oblacno pa nisam stavljao kremu sa zastitinim faktorom 30, pocrvenio sam u licu kao kod nas na suncu u kolovozu, Novi Zeland je juznije od Tasmanije s jos vecom ozonskom pukotinom. U gradu koji je rasprsen na velikom podrucju djeluju dva drustva, Hrvatsko i Dalmatinsko. Nase prshti od aktivnosti folklora, nogometa i mladosti, Dalmatinsko je staro i nazalost zivi u proslom, bivsem vremenu, tuzno jer je vecina ljudi prevarena, a neznaju to.

Dulje sam ovdje od planiranog, ne mogu u Wellington jer se odrzava trodnevni rock festival pa su sva jeftina mjesta za spavanje zauzeta pet dana. U Hrvatskom drustvu sam upoznao zanimljivu osobu, zapravo par iz Zagreba. Nekadasnja “ladarica” i profesor plesa poducavaju domacu skvadru, i na probama je uzbudljivo.

U centru se skace bungy s najviseg tornja u gradu, 196 metara, naravno da me ne zanima jer je skupo, a skakat cu kad se vratim u Sydney s 15 000 ft.

Kisa me je natjerala u ovo vrijeme u zatvoreni prostor.

Ujutro pri kraju mise u hrvatskoj kapeliici, sat sjeverozapadno od centra grada, mladi zupnik mi je dao da se sam predstavim nazocnima. Nakon par minuta vidim da ljudi placu, ali ne kuzim zasto. Tek nakon prodaje knjiga i svekolikog pozdravljanja na rastanku, bi mi jasno. Ljude je dirnuo svjezi, neposredni dodir Hrvatske sa mnom, tesko razumljivo onima koji nisu osjetili iseljenicke muke, zrenje i starost u tudjini.

………. Nastavak u ponedjeljak oko 13,30h,…..opet kisa, vrlo dosadna,……

Kad sam dosao u Indiju trebalo mi je dva tjedna da se familiijaziram s hindskim imenima i nazivima, ovdje je isto s maorskim, polako ucim njihove pozdrave i fraze, “kia ora” (bok i hvala), ali BYOB na restoranima znaci isto kao i u Australiji (bring your own bottle).

Dva i pol sata leta od Sydneya u “Emirates” airbusu 380, besumna limuzina od superopremljenog dugolinijskog aviona.

Grad je malo veci od Zagreba, ima veliku luku, mnogo molova za jahte i sportske jederilice, a mnogi nazivi su dvojezicni, maorski na prvom mjestu. Svjezije je nego na australskom kontinentu. Dosada najmladja skvadra koja radi s hrvatskim iseljenicima, mlada konzulica, mlad zupnik, predsjednik hrvatskog drustva-kluba i voditelji radio programa.

Vec drugi dan uobicajeno pouzdano se krecem i ostajem do kasno u noci vani. Po rebrima sam skuzio da sam smrsavio. Zene u gradu? Bujnije i prirodnije od gradskih Australki. Srecem puno Maora obicnih gradjana.

U nedjelju kao obicno ujutro u i ispred crkve, a popodne je hrvatski piknik i domjenak vani na otvorenom izvan grada.

Udomacio sam se potpuno trceci oko sat i pol rano ujutro po parkovima prema Operi i poslije prema dijelu vojne luke. Nije tesko jer se opcenito lako prilagoditi boljem i ljepsem, a veceri su zive kao “Tkalca” i “Cvjetni trg” ljeti.

Opet sam nasao odlicno hrvatsko drustvo, prvo franjevce u crkvi, zatim stalne posjetioce hrvatskih klubova “Kralj Tomislav” i “Sydney” i jucer dio nogometne akademije HNS- sto je u kruznom posjetu klubovima nasih iseljenike po cijeloj Australiji.

Sve mi je to priprema za povratak krajem veljace, tad cu u Sydneyu ostati dok ih sve ne pronadjem i obidjem, ukljucujuci i skakanje na plazu. Sutra moram izaci iz Australije jer mi istjece tromjesecna visekratna viza, zato letim za Auckland na Novi Zeland. Danas mi ovdje preostaje jos jedino voznja monorailom, jednotracnim vozilom iz SF- filmova.

Veci je, lucki ziv, ljepsi (i skuplji) od Melbourna, prirodni polozaj zaljeva, uvala i poluotoka daje mu prednost. Iako nije glavni grad, djeluje kao australska metropola,(veca je prisutnost gay naroda izvan njihove cetvrti, vjerojatno je svjetska za njih). Opcenito ima vise Azijaca, a na ulici i Aborigjina. Prema meni se ponasaju jednako otvoreno kao i africki domoroci, prepoznali su da je dosao prijatelj i pokazuju mi to na svoj nacin.

Spavam u sesterokrevetnoj sobi u hostelu, oko dvadeset minuta pjeske od jedara koja napuhavaju Operu na ulazu u trajektnu luku, samo srediste, izvrsno mjesto za one koji vole velegrad. Danas ujutro sam obisao i poslikao sve vrijedno. Nazalost ne mogu postaviti fotografije za ilustraciju “Putositnica” jer nema programa na javnim racunalima, trebalo bi ih urediti za postavljanje na web.

Gradsku i prigradski promet je odlicno rjesen, tramvaj, metro, laka zeljeznica, autobus i monorail.(jednotracna zeljeznica na visini od deset metara iznad ulice- kao iz SF filmova). Nasao sam prvi restoran u Australiji “all you can eat”, za deset dolara, dobar je. Kasnije cu potraziti vecernju razbibrigu (vise nego aktivnu zabavu). (Nakon cijelog dana na nogama, zavrsio sam u krevetu u 11h)

Spavanje u mnogokrevetnoj sobi ima i losu stranu, iako sve svoje nosim sa sobom, popalili su mu suncane naocale, kriviti mogu jedino sebe.

U vezi padoranskog skakanja kontaktirao sam besplatnim telefonom lokalnu DZ. Imaju C- 183, visina 10 000ft, 25 AUD$, najam padobrana 45AUD po danu. Avion ima GPS, alli je naoblaka uvijek vrlo niska i nemaju razradjenu proceduru za takve uvjete, zato se malo skace. Nisam uspio uhvatiti dan bez oblaka. Navodno trojica skacu u krllastom kombinezonu, (wing-suitu) neznam cije proizvodnje.

Ostavit cu skydiving za Sydney u povratku, tamo putujem u utorak uzeti stambilj novozelandske vize koja mi je lani odobrena u Londonu. Australska visekratna viza mi istjece krajem sijecnja, zato moram izaci, to mi odgovara radi planiranog posjeta Novom Zelandu. U povratku ponovno stjecem pravo na boravak od tri mjeseca. U tom vremenu cu nastojati proputovati i upoznati preostali veci dio Australije, trebalo bi lakse opstati jer ne pocinjem otpocetka.

Svake veceri posjecujem festval alternative cija je pozornica i gledaliste napravljeno u nekadasnjem luckom skladistu. Ima stotinjak nazovi stolica bez capa, prilagodjuju se tijelu kao stolac ili lezaljka. Bila je jedna morbidna izvedba, ali ima zanimljivih, dosadnih i egzibicionstickih, sve karakteristcno za vrstu performansa koji traju dva tjedna. Jedan od najavljivaca je meni nepoznat clan grupe “Underground Velvet”, vrlo popularan i komunikativan.

Danas sam naculio uho i slusao zafrkantski razgovor domacih, evo nekoliko iskrica.

– Ovi s kontinenta drze Tasmance jednu dekadu iza sebe,… u zargonu “Wog” je pogrdno ime za Mediteranca ukljucujuci i sve drzavljane bivse drzave na brdovitom Balkanu, “Gubah” je aboridjinsko ime za bijelca,… “yaka” je tezak posao, kao “sljaka” u nasem sljakerskom govoru,… “arvo” je skraceno afternoon.- Naravno morao sam se raspitivati sto je sto.

Novcano sam se stabilizirao prodavsi knjige sto sam ih donio na otok.

Zanimljiva je publika sto spava u 12 krevetnoj sobi jer se stalno mijenja, a ja ostajem. Djevojke su kao i u prirodi u vecini, uglavnom Azijatke, vrlo fine. Dvije noci je kvarila atmosferu grupa od pet Australki, kao divlje golubice, sirove i neodgojene, kako dosle tako i otisle bez pozdrava.

Na kontinentu, ali i ovdje je pocela borba s pozarima, mozete zamisliti 43C, vjetar i vatrogasce, gore kuce kao sibice. Katkad se u medijima prisjecaju lanjske “crne subote” u veljaci, 173 mrtva, ako je opasno savjet je ostavi, bjezi i ne vracaj se ako si sto zaboravio.

Veceras sam bio na dogadjaju alternative, lupanje po 34 cimbala, a nakon toga koncert grupe koja oponasa kolumbijsku cumbiu. Performans bez soli i vatre, ali s puno piva. Otisao sam nakon pola sata.

Usao sam u malu hrvatsku zajednicu, iako su vrlo kriticni izmedju sebe, prema meni su vrlo otvoreni i poduzetni za pomoci u svemu.

Grad je ziv uz rivu premda prazan u ostatku jos prije zalaza sunca. Slogan na gradskim posterima glasi “Hobart, the way life should be”.

Sinoc je bio “open night funk”, od nekolicine sastava najbolji mi je bio jaz trio, didjeridu, flauta i trompeta. Veceras sam bio na rock festivalu, nesto slicno ljetnom “in box music” na Jarunu, ali traje samo do ponoci.

Stanujem u hostelu u sobi s dvanaest kreveta, cure naravno ravnopravno spavaju s nama. Jos se nisam naspavao.

Otok velicine Irske, njegov otkrivac Abel Tasman, a kasnije James Cook i njegovi kartografi drzali su ga dijelom kontinenta, zato je putovanje do Sydneya u njihovo vrijeme trajalo tjedan dana dulje. Glavni grad Hobart je sarmantno gradjen na uscu estuarija duboke rijeke Derwent, iza su brezuljci. Ipak je to dalek jug, osjeca se slabi sindrom “kraja svijeta”, lagano sam ga prepoznao jer se sjecam njegove jacine s donje strane Ognjene zemlje, podrucja koje je tisucu i pol kilomtara juznije. Simptomi su pomirenost sa stanjem bez vatrenosti.

Opet imam srecu s nasim ljudima, upoznao sam medijskog covjeka s hrvatskog radija, a zatim i sjajan par zrelih godina, vjeran i dugovjecan kao creski supovi. Ljudi su pred rat dosli u Hrvatsku, prezivjeli ga na bojisnici i vratili se natrag. Samokriticni su vise nego sto treba, ali to je notorno otocki sindrom, oni misle da je svojstven Tasmaniji.

Gradim mrezu jer ovdje namjeravam ostati dva tjedna.

Mjesto je urbana pastorala gradica pored velegrada, pravilno gradjena mreza ulica i dobro uredjena riva, sve tece predvidljivo opusteno. Povelika hrvatska zajednica je rasporedjena u dva kluba i dijeli australsku crkvu s domacima i Slovencima. Ljubazni su i od pomoci, vecina ih je obavila glavne stvari u zivotu. U razgovoru sam cuo nevjerojatno tuzne sudbine. Za doceku Nove bio sam u klubu sjevernije od centra, klopa, pijaca, mjuza i vuzgi.

Zapanjuje broj stradalih u Melbournu i okolici preko blagdanskih dana, u prometu i od uboda noza, divljina koja se ne zapaza u sredistu, ali tinja bez prestanka u predgradjima.

Veceras u 9h imam trajekt za Tasmaniju, devet sati plovidbe kroz Bassov tijesnac, javim se uzorita gospodo, gospodje i gospodjice, moji virtualci i virtualice, nedostajete mi.