Na putu sam cetiri i pol mjeseca stalno na putnickom adrenalinu, danas sam povukao prvi potez za povratak, da ne “zaboravim” na nj krajem svibnja.

Sydney je cini se spontano postao vrhunac putovanja zbog mnozine dogadjaja u hrvatskoj zajednici, atmosfere u njoj i samoga velegrada. U Melbourne sam prvo dosao i tek dodirnuo “Down Under”, lovio konce po crozajednici i upoznavao je. Od svih dogadjaja, susreta i osjecaja koji se kontinuitrano mijenjaju, jedina mi je konstanta postovanje prema hrvatskoj zajednici. Australija i N. Zeland su najdalje od “Lijepe nase” (10 i 12 h vremenske razlike) i zato nasi iseljenici, pretpostavljam, imaju posebno cuvstvo nastalo od sinergije daljine, ljubavi i pomirenja. Za vrijeme Domovinskog rata govorili su, “oni ne mogu toliko potrositi koliko mi mozemo sakupiti”. Kupili su zemlju i izgradili, kazu, najljepse veleposlanstvo u Canberri, provjerit cu pocetkom travnja. Uspostavom hrvatske drzave, cuo sam, nestale su i velike podjele.

Ovaj vikend ce biti prebogat, u Hrvatski klub Sydney dolazi na promociju svojeg filma, “Pavelic bez maske”, Jakov Sedlar, meni odlicna prigoda da se “nacrtam” sa svojim romanima. Jucer mi je izasao intervju u tjedniku “Nova Hrvatska”.

Australke? Osim s nasima, najvise razgovaram s onima indijskog podrijetla.

Kad sam pomislio da nasi Australci ne mogu biti susretljiviji, dogodio mi se Sydney. U razgovoru za hrvatski program radija, zahvalio sam se ovako: “Ljudi hvala vam, ja sam filantrop, sve vas volim i trebam.”

Samo da ukratko zatvorim novozelandsko poglavlje, “sperm whale” kojeg sam promatarao u Kaikouri je po naski uljesura. Javila mi je zena koja zeli ostati anonimna, kad se vratim u Zagreb dobit ce malog kivija(pticu).

Sydney ima stanovnika koliko i cijela Hrvatska i odlicno rijesen javni promet. U subotu za vrijeme Mardi Grasa se dogodila bizarna nesreca. Monorail (jednotracni SF – vlak deset metara iznad ulica u srcu grada) se zabio u kompoziciju ispred sebe i lakse ozlijedio grupu putnika turista, racunala koja ga vode bila su “umorna”.

Ovaj vikend ce mi biti bogat medju nasima, vidimo se drugi tjedan.

U subotu se popodne dogadjao Mardi Gras, navodono najveca gej parada na globusu, sasma nesto drugo obicajima na Balkanu. Nisam bio na glavnom setalistu na Oxford St. nego na prilazu u Liverpool St. gdje se skvadra pripremala za ulazak. Svatsa se moglo vidjeti od gej naroda, meni je to egzibicionisticki agresivno, bez estetike i otjeralo me nakon pola sata. Ali Mardi Gras je vise od od gej dogadjaja, jer vidio sam i mnoge druge “alternativne skupine” koje su se spremile za ulazak na promenadu. Izmedju ostalih, gluhonijeme heteroseksualne parove i mnoge druge mlade hetero koje su nasle prigodu za dobru zabavu. Zato je to povremeno izgledalo kao norijada velike mnozine odraslih.

Kasno navecer gledao sam ih u povratku svakakve, umorne, neizivljene i dobro raspolozene, neki su se nasli, a neki ne. Inace to je bila prilika da cak i hosteli tri dana podignu cijene za trideset posto. Mislim da je u pitanju veliki biznis i dobra zabava za domacu publiku. Naravno, svakakvi sjebani tipovi dolaze pa treba biti oprezniji jer nafiksani i ludjaci su nepredvidivi. U takvim dogadjajima gubim kreativnost zato zaobilazim glavne tocke.

Hrvatski klub Sydney je vrlo aktivan i odlican domacin, postao mi je baza i ostat cu dok ne obidjem sve nase, u hrvatskim crkvama su glavni franjevci.

Tu sam, i pak sam opet tu u Aucklandu i izmijenio SMS poruke s dvoje Zagrepcana, prava purgerska gospoda kakvu sam upoznao kao klinac u “Zabregu”.

Bio sam u Kaikouri, nisam vidio prolaz kitova jer im to nije vrijeme, ali sam gledao stalnoga stanovnika toga podrucja s udaljenosti od oko dvadeset metara. Zovu ga Taiko, to je “sperm whale”, tako se zove vrsta na engleskom. Dugacak oko petnaest metara, svakih minutu i pol ispuhne zrak, ali nije zaronio da bi mu vidio rep, po njemu ga domaci vodici prepoznaju. Tamo stalno zivi jer se hrani divovskim lignjama, do dvadeset metara dugacke, neznam koja je to vrsta kita, nemam veliki rjecnik, molim prevedite mi sto znaci “sperm” kit i javite.(tko prvi, dobi suvenir iz Novog Zelanda) Nakon kitova promatrali smo pedesetak dupina koji su izvodili svoje igre skakanja i preskakanja.

Imao sam srecu drugi dan u Christchurchu i slucajno naletio na maorski folklorni sastav, izveli su splet svojih pjesama i plesova, zajuhuknuo sam svaki put od miline, za kraj su izveli “haka”-u, kultni ples dobrodoslice i pobjede koji izvodi i novozelandska reprezentacija u nekim momcadskim sportovima.

Novi Zeland nakon krstarenja po oba otoka najvise podsjeca na pjesmu “Mirno teku rijeke i zriju polja”, oni stariji ce se sjetiti da je to nekad bio hit Vice Vukova.

Danas navecer letim za Sydney, nakon ulaska stjecem pravo na jos tri mjeseca u Australiji.

Ostao sam tri dana turisticki neaktivan u gradicu na jezeru Wakatipu, svejedno Queenstown je najbolje mjesto koje sam dosada posjetio. Dobar prirodan polozaj daje mu prednost, evo sto sve nude, na planini na visini od oko osamsto metara, ziptrek (spust na zici), tandem pargliding, tandem zmaj, spust saonicama na kotacima i bungy skok (74m). Na jezeru paraflight s okruglim padobranom i boat jet (brzi skuteri za vise ljudi). Na rijeci Kawarau (originalno mjesto mosta prvog bungya) naravno skok i jos jedan od 134m, malo dalje je swing (njihanje na uzetu od 196m), rafting je trideset km dalje. Od svega toga nista nisam probao jer je skupo za moj dzep i neuzbudljivo prema skoku u krilastom kombinezonu s 15000ft. u Sydneyu. Dzogirao sam na vrh, a u gradu sam isprobao osam vrsti vina, 25ml od svakoga u dvije veceri. Kusaonica inace nudi osamdeset vrsti.

Nocas su dosle spavati tri Dankinje, jedan Katalonac i ja. Nista nije i nece izaci izvan sobe. Danas popodne zapocinje povratak u Auckland, prije toga sutra cu stati u gradicu Kaikoura na istocnoj obali pogledati prolazak kitova.

U utorak sam bio na ledenjaku Franz Josef, izgovara se engleski “frens dzozef”, ali to je po imenu “naseg” austrougarskog cara. Dobri vojak Svejk je brisao prasinu s njegove slike i govorio da nikada nece dopustiti da po njegovom Velicanstvu seru muhe, oprostite na digresiji. Planinarili smo cijeli dan po gleceru s vodicem u iznajmljenoj opremi. Ici bez opreme i vodica bilo bi samoubojstvo. Tri su takva glecera na svijetu na toj geografskoj sirini, drugi je 30 km juznije,a treci na jugu argentinske Patagonije(Perito Moreno, bio sam na njemu). Okruzeni su gustom zelenogoricnom sumom, najbolji izlet dosada.

Dosao sam do najjuznijeg mjesta putovanja i najboljeg dosada, Queenstown. zovu ga metropola NZ- avanturizma, zbilja je takav, 20km dalje je most s kojeg je 1988g. napravljen prvi bungy skok. Nocu je bucno i zivo, svi partijaju. Naviknuo sam se na odlicnu japansku hranu sashimi, tanke kriske sirove ribe, losos, tuna i jos tri nepoznate oceanske, Inke u Peruu slicno jelo zovu ceviche. Novozelandska vina nisu nimalo losija od odlicnih australskih.

Drugi novozelandske grad po velicini, veci je Auckland, a treci je glavni grad Wellington. Evo nekoliko stikleca:

kivi je nadimak za Novozelandjana, ali ne po imenu poznatog voca nego endemske ptice koja ne leti. Kiviana je u zargonu ime drzave. dali su pravo glasa zenama prvi na svijetu. I prostitucija je zakonom dopustena, topla braca i hladne sestre slobodno secu gradom bez komentara publike.

Dolazivsi maloprije u knjiznicu na internet, vidio sam u preletu nad gradom stari sesteroelisni avion, neznam koji bi mogao biti. Padobranci, pitajte Drazena, za vas koji dolazite skakati na juznu polutku, 14000ft. stoji 35$NZ, a u Australiji je 45$AU.

Isplanirao sam cijeli put u Kiviani, sutra putujem vlakom preko Juznih Alpa na zapadnu obalu, a 25. veljace se vracam u Sydney iz Aucklanda.

Kia ora (bok) ljudovi, poceo sam normalno pamtiti maorski, “sve vas bum navcil”:

Aotearoa – zemlja dugackih oblaka, Novi Zeland, mana – snaga, manu – ptica,

manuhiri – turist, ika – riba, moana – more, kai – hrana, kai moana – plodovi mora,

mihi – pozdraviti, hongi – dodir nosevima za pozdrav.

Grad je oko 500 km juznije od Tasmanije i vrlo svjez navecer, ljudi su ljubazni, izgleda da je Wellington bio iznimka, ima vise Maora i Azijaca. Lijep je po zelenilu slican Zagrebu, iako nije na samom oceanu (10 km daleko), po vjetru s mora i atmosferi je primorski. Spavam u 10 krevetnoj sobi, prvi put je s nama mc-debeli momak, naopacki trokut od oko 150 kg, jako hrce pa mijenjam sobu zajedno s ostalima. Nocu je dobra zabava jer je ispod spavaonica pub s dobrom muzikom na video zidu i malim podijem za ples.

Danas svrljam po gradu, a sutra idem okolo.

U metropoli sam u Wellingtonu, na samome jugu Sjevernog otoka. Grad je manji, gusci i zivlji od Aucklanda, ima uspinjacu koja liniju prodje za sest minuta, po gradji slican Rijeci. Danju i nocu glavna je Kubanska ulica odmah do mojeg hostela. Ostat cu kratko jer idem na Juzni otok kojeg cu proputovati okolo naokolo, uglavnom uz obalu, kitovi, orke i drugo morsko blago.

Prtljaga mi vise nije teska jer sam prodao sve knjige sto sam donio na Novi Zeland.

Kubanska ulica je jaka alternativa s azijskim restoranima, puno zive muzike po klubovima, ima kafic “Fidel”, i “Ernesto”, i izvana lijepo uredjen bordel, unutra nisam svratio. Opcenito ima mnogo vise europski namrgodjenih faca sa zlocom na licu, nisu ljubazni sa strancima.

U cetvrtak rano ujutro nastavljam trajektom za Juzni otok.

Jucer kasno bio sam na koncertu u crkvi “St. Matthew – in the city”, osmeroclani kelnski (Njemacka) komorni sastav ima sest Rusa i dvije Ruskinje, sjajno muziciraju, repertoar po mojem najboljem ukusu, Vivaldi, Bach, Cajkovski i na kraju Mozart.

Koncertnu vecer spominjem jer sam tamo upoznao najljepsu zenu otkad sam na putu, Brazilku iz Sao Paula, moj broj, naravno iznenadio sam je na portugalskom, ali ne i njezinog pratitelja, prokuzio nas je oboje i nije dopustao razviti razgovor.

Danas sam bio gost u velikoj kuci odlicnog domacina porijeklom iz Rascana (iza Biokova), ljudskost je tako jednostavna. Sutra u nedjelju ujutro sam u i pred crkvom, a navecer u Hrvatskom drustvu gdje ce njegova folklorna grupa izvesti set hrvatskih plesova, (na probi im je bio najbolji drmes i lindjo) dolazi i veleposlanik iz Canberre koji pokriva i NZ.

U ponedjeljak rano ujutro nastavljam busom na jug otoka, jedanaest sati do Wellingtona.

Danas su dosle dvije osamnaestogodisnje Nizozemke u mjesovitu sesterokrevetnu sobu, jedna ima vozacku dozvolu pa sutra kupuju stari auto i nastavljeju putovati po otocima. To je isti duh Abela Tasmana koji je ovdje plovio prije tri i pol stoljeca.