Pet i pol sati se leti od istocne do zapadne obale, linija Brisbane-Perth. Glavni grad Zapadne Australije je novo jos opustenije mjesto, zivost i sarm citi dobiva od Kineske cetvrti, tu stanujem, a finocu i decetnost od jake talijanske prisutnosti. Dosao sam sinoc, ima puno zive muzike koju volim. Sada idem u grad “loviti konce”, u konzulat, a navecer vjerijatno u jedan od hrvatskih klubova.

Ispocetka nisam skuzio zasto mi se Brisbane najvise svidja od svih gradova koje sam dosada posjetio. Slican je Parizu po Brisbanskoj rijeci u sredistu grada, mastovitim mostovima, trajektnom gradskom prometu i nezavisan je od konkurancije Sydneya s Melbournom.

Nazalost ni ovdje necu moci skakati, kompliciraju s procedurom oko australske dozvole tako dugo dok me ne prisile da odustanem.

Definitivno sam trasirao put za povratak krajem svibnja.

U suptropskom podrucju po atmosferi podsjeca na sjeveroistok Brazila, ali naravno bez mulatkinja i “povo brasilero” (brazilskog naroda) nema njegovu zivotnu snagu. To nimalo ne smeta da se nebih osjecao dobro, a medju nasima vrlo dobro. Javim se kasnije u tjednu s pravim vijestima.

Sve u svemu Canberra je grad bez uzbudjenja za avanturiste. Od svega australskog najvise mi se dopao carillon (neznam prevodi li se na hrvatski). Instrument sastavljen od 53 razlicita bakrena zvona, najlakse ima 6 kg, a najteze 13 tona. Na njemu se svira kao na klasicnoj klavijaturi i neobicno lijepo zvuci na otvorenom na jezeru gdje smjesten u visoke monolite.

Canberru su mi “spasili ” nasi nepoznati i ljubazni ljudine i gospodje i zgrada naseg veleposlanstva. Ne mogu reci je li najljepsa, ali je na najljepsem mjestu u cetvrti prepunoj ambasada. Od ostalih se razlikuje sto nije standardna, po arhitekturi se vidi da je gradjena s ljubavlju, kao umjetnicko djelo. Ima dio koji podsjeca na kulu u kakvom zagorskom dvorcu, zatim natkriveni trijem koji spaja poslovni prostor s rezidencijom poput kamenog stupovlja uz obalu i otoke. Tu u dvoristu je i skulptura “Vila Velebita”, visoka oko dva metra, Interijer je isto izgradjen s mjerom, ima bistu doktora Tudjmana, najbolju koju sam dosada visdio (autor Stipe Sikirica) i jos nekoliko komornih skulptura koje asociraju ljubav. Kuca ima dobru vibru, poput Medjugorja za dobrohotne nevjernike.

Brisbane je intrigantan, najopusteniji grad dosada, najblizi ekvatoru i najtopliji, lovim konce jer sam dosao sinoc.

Ljudi sve najbolje za Uskrs, javljam se danas jer ce za blagdane sve biti zatvoreno.

Canberra je mlad grad, podsjeca na Braziliju, glavni grad Brazila koji je sagradjen u geografskom centru drzave, ali nema favela oko sebe i udaljeniji je od ekvatora. Ljudi su naravno potpuno drugaciji, nemaju urodjeni brazilski smisao za igru, ozbiljni su ili nasmijani ili saljivi na birokratski nacin.

Nasi su kao i svugdje ovdje dobro organizirani i meni od ruke. U utorak cu posjetiti hrvatsko veleposlanstvo za kojeg kazu da je najljepse u metropoli.

Prije jednog sata dosao sam sa suncane obale u jesen u unutrasnjosti. (a gore kod vas protuletje). Glavni grad Australije za medijaciju i prestanak konkurencije Sydneya i Melbourna, ne djeluje kao metropola. Teze pocinjem loviti konce ulicne mreze jer grad ima sve ulice siroke, zapravo vrlo prostrane i zato nenacickane s pjesacima. Nedostaje mi guzva od ljudi. Javim cim se osjetim doma kao svugdje, vjerojatno kad se naspavam………

…………nastavljam utorak ujutro……..vratila mi se putnicka snaga, zanimanje i radoznalost za novu sredinu, cak mi jesenska kisica i magla uz jezero izaziva mastu i dobru vibru.

Gradom prometuju samo autobusi, trebat ce mi sat vremena do veleposlanstva i crkve, u istom su kvartu.

U Wollongongu sam, osamdesetak kilometara juzno od Sydneya. Stotonjak tisuca dusa, plaze su divljije i divnije oceanski od sidnejskih, raj za surf na dasci. Primorska pastorala nakon vibrantnog velegrada, ulicama mirno prolaze skvadre s daskama ispod pazuha.

Dobra putnicka vibra putuje sa mnom, opet nasi izvrsni Australci. Upoznao sam najmladju surfericu na dasci, kcer naseg iseljenika s Dugog otoka, djevojculjak ima cetrnaest godina. Ima puno surferica.

Izgleda da ni ovdje necu skakati, ne iznajmljuju padobrane.

Posljednji vikend u Sydneyu je iz putnickih snova (bez intime), moram reci fini zagrebacki izraz za nenadmasno, “da bi riec rekel i suzu spustil”. Napravili su ga ljudi iz uprave kluba “Kralj Tomislav”, skvadra srednjih godina, obicni ljudi iseljenici pred Domovinski rat i jedan ratni dragovoljac, vecinom iz Zadra i okolice. Nikad me prije nisu vidjeli, veseljaci, svatko svakoga zafrkava, a htjeli su i znali pomoci. Reci cu i staru latinsku izreku inacicu zagrebacke, “non plus ultra”.

Evo jos dvije sidnejske crtice, na ulazu u gradsku knjiznicu stoji ne podu nekoliko originalnih svastika (u smjeru kazaljjke na satu). Znali su objasniti da su ugravirane 1845 g. kao hinduiski znak srece i blagostanja.

Uz rivu ima naravno puno galebova, ali vec nakon pola kilometra u unutrasnjost grada prevladavaju ibisi. S dugackim kljunovima dostojanstveno kljucaju sve sto treba pocistiti.

U subotu sam bio na izletu dva sata vlakom u unutrasnjost u Blue Mountains. Lijepe su i sjajno uredjene, nisu “plave” nego plavicaste od maglice sto dolazi od lisca eukaliptusa.

Ljudi u guzvi sam od posla, moram dobro obaviti ovaj vikend da bih se mogao na vrijeme otisnuti prema domeku svom. Javim se u pondjeljak.

Jos nisam javio o svakavim liikovima koje upoznajem putujuci, a ima ih. Sreca je da sam kriticne godine (od 19 do 22) odrastao u Parizu pa sve mogu unaprijed procitati, a da ni neznaju.

Zaokruzujem boravak u Sydneyu, sljedeci tjedan dizem sidro. Danas sam bio u ateljeu Charlesa Billicha, poznatog slikara podrijetlom iz Lovrana. Vrlo je razgovorljiv i kominikativan. Vidjevsi moje romane, velikodusno mi je ponudio svoje slike za ilustraciju ili ovitak “Treceg oka”, ciji cu najveci dio sadrzaja smjestiti u Australiju i Novi Zeland. Naravno da sam prihvatio jer mi se svidja njegovo otvoreno epikurejstvo. U njegovim slikama se osjeca i vidi da je prosao krizni put komunizma, ali zna i slavi hedonizam. Ima svoju galeriju u umjetnickoj cetvrti u njaljepsem dijelu sidnejske luke.

Luka u velikom, dubokom i razvijenom zaljevu i njezina dugacka obala je u najmanju ruku lijepa kao ona u Riju, da bi bila ljepsa nedostaju joj brjegovi dupini koji cine pozadinu Rija. I plaze su im oceanski dugacke i pjescane. Atmosfera nije brazilska, nema mulatkinja koje bi podigle plazu na noge ni publike koja to ocekuje.