Poštovana publiko, već sam mjesec dana doma, toliko mi je trebalo da uz ostale sedmomjesečne zaostatke posložim slike koje ću još uređivati.

Vijest iz Melbourna kaže da ja u intervjuu objavljenom u Hrvatskom vjesniku nakon što sam otišao, lektor promijenio ime moje riječi za jaku južnu nostalgiju, “australika” je postala “australica”, to sam odmah sa zadovoljstvom prihvatio i tako će se zvati u “Trećem oku”.

Potpuno sam se osjetio doma nakon što sam zajuhuhukao u slobodnom padu iznad Lučkog.

Postovana virtualna skvadro,

putni motori su mi zapaljeni, krilca mi trepere, u ponedjeljak letim doma nakon sedam mjeseci vlaka, autobusa, metroa, tramvaja, monoraila, brodova, devet aerodroma i 23 razlicita grada u kojima sam spavao. Oko 22 sata cistoga leta preko Singapura i Frankfurta, mozda je tako razumljivija daljina i jaka nostalgija australskih i svih Hrvata juznih podrucja, zato sam joj morao dati posebno ime, australika. Vec cujem glasove u Tkalci i buku zagrebackih tramvaja, to nije bezopsana faza jer pokazuje da mi ovdje nedostaje koncetracije.

Rezimirat cu ono sto je sigurno, prodaja knjiga mi je pokrila sve troskove, nesto sam zaradio, sve ostalo moram prespavati i podosta toga posloziti za “Trece oko”. Javim se kad se vratim, a onda cu u “Putositnicama” unatrag sve datume, gradove i mjesta ilustrirati fotkama, to na na javnim kompjuterima putujuci nisam mogao.

Satelitski grad osamdesetak kilometara jugozapadno od Melbourna, napravio sam kratki skok od tri dana do brojne hrvatske zajednice. Postoji Hrvatska, Jadranska ulica i jos neka “domaca” imena sto mnogo govori o ljudima koji su ih izgradili i naselili.”Da bi riec rekel”, tako su ljubazni, tim vise sto sam im rekao da se iduceg tjedna vracam “gore” doma. “Pozdravi nam i poljubi Hrvatsku”, rekli su neki okrecuci glave da ne pokazu suze. To ja zovem australika, sto nije vezano samo s Australijom nego sa svim dalekim juznim podrucjima, Novi Zeland, Ognjena zemlja,Tasmanija, Patagonija i sl.

Skvadra me vec pita kako ce nabaviti “Trece oko”. Danas se vracam u Melbourne, za vikend zavrsni susreti i drugi tjedan sam gore ako nebude prejako zadimilo.

Ljudovi i druge, ljepse polovice neba, ispricavam se “mea culpa” kaj se nisam dugo javljao. Adelaide je prilicno bezlican kao urbana sredina, rano vec u pola sedam prestaje gradska zivost, ali se u nocnom zivotu moze surfati u Kineskoj cetvrti u kojoj sam spavao. Posjet mi opravdavaju susreti s nasim Australcima jer su u svakoj sredini drugaciji i isti po osjecaju za domovinu. Nasao sam rijec za nostalgiju australskih i novozelandskih Hrvata, – australika -, objasnit cu je u novom romanu.

Opet u Melbourneu, nakon sest mjeseci prvi put u gradu koji mi nije novi, dobar osjacaj poslije dvadeset i dva razlicita. Poceo sam spremati krpice za put doma.

Glavni grad Juzne Australije na rijeci koja moze presusiti i rastagnut na ravnci prema moru. Moja putnicka ura je pocela odbrojavanje prema kraju, takvi si mi snovi i asocijacije na sjevernu polutku. Nasi vrlo raznoliki i zanimljivi karakteri, primaju me s respektom prema trajanju i duljini prijedjenog puta. Komunikativan, svenazocan velecasni, muzicki obrazovan, (pjeva i svira gitaru) daje ton i meni otvara put. Lijepi nasi Australci, razmisljam kako nazvati njihov osjecaj prema Hrvatskoj jer zbog posebnosti to zasluzuje i ne moze ga se zvati opcim imenom.

Australke? S Indiijkama najlakse uspostavljam kontakt, Indonezanke su najkonkretnije, nase ne racunam.

Dvadeset minuta vlakom od sredista Pertha je njegova luka Fremantle, u zargonu zvani “Freo”, najlezernije mjesto koje sam nasao na cijelome putu. Mjesavina Mediterana, Asiatowna i Latinske Amerike, a nije selendra. Skvadra se iz zafrkancije vozi u starim mafijaskim autima kao Kubanci iz nuzde, ziva muzika vec popodne barem na jednom mjestu, a gradic nije veci od Makarske. Nasao sam najvise Korculana na jednome mjestu, zapravo Blacani su imali svoju vecer koju naravno nisam propustio.

U Freou sam nasao mnogo vise Aboridjina i Aboridjinica nego igdje drugdje, imaju pretuzne crne oci, mislim da znam zasto su takve, ali o tome cu pisati u novom romanu kroz Australije, “Trece oko”.