Postovana virtualna skvadro,

putni motori su mi zapaljeni, krilca mi trepere, u ponedjeljak letim doma nakon sedam mjeseci vlaka, autobusa, metroa, tramvaja, monoraila, brodova, devet aerodroma i 23 razlicita grada u kojima sam spavao. Oko 22 sata cistoga leta preko Singapura i Frankfurta, mozda je tako razumljivija daljina i jaka nostalgija australskih i svih Hrvata juznih podrucja, zato sam joj morao dati posebno ime, australika. Vec cujem glasove u Tkalci i buku zagrebackih tramvaja, to nije bezopsana faza jer pokazuje da mi ovdje nedostaje koncetracije.

Rezimirat cu ono sto je sigurno, prodaja knjiga mi je pokrila sve troskove, nesto sam zaradio, sve ostalo moram prespavati i podosta toga posloziti za “Trece oko”. Javim se kad se vratim, a onda cu u “Putositnicama” unatrag sve datume, gradove i mjesta ilustrirati fotkama, to na na javnim kompjuterima putujuci nisam mogao.