Priča je to o odrastanju u zrelosti, o životu na putu, obitelji, ljubavi i povratku bez kraja. Karibi, Australija, Novi Zeland, Italija i ishodište svega Hrvatska, zrela su staza putovanja.

I. Kalifornijska grlica

Pričekavši da kontrolor uvuče mladića u kolicima, posljednji putnik uđe u gradski autobus u središtu San Diega. Malobrojna putujuća publika u njemu radoznalo prepozna svježe pridošlog stranca. Vozač bez sijedih vlasi, očito Meksikanac, zaigrano kao marijač razgovarajući s putnicima, glavom pokaže na slobodno sjedalo na desnoj strani blizu sebe. Upitnim pogledom, dokučujući možebitni razlog večernjeg posjeta bogataškoj četvrti ležerno odjevena došljaka, reče mekano latinskoameričkim naglaskom:

– Ne brinite, neću zaboraviti, do vaše postaje u La Jolli treba oko tričetvrt sata, u međuvremenu ćemo već biti puni i dobro se isprazniti.

Ostavši samo s hvala bez drugog odgovora, baci brzi pogled muške solidarnosti i započe surfati prema zapadnim satelitskim naseljima. Kad kroz gradsku jezgru iziđoše na pacifičku obalu, putnik oživi od urbane ljepote uređena krajolika. Na pistu položenu okomito na rivu, iz pravca kopna je preko paralelnih prometnih autoputova slijetao jumbo jet. Preleti tako nisko da u sebi pročita november, njegovu sitnu jednoslovnu američku registraciju. Rano jutros doputova na jug Kalifornije preko Velike bare. Umoran, osjetivši tlo pod nogama, samo nastavi slijediti putokaze za izlaz iz betlehemski osvijetljene zračne luke kao iz virtualne igraonice. Sada, u gustoj stvarnosti od naspavanosti, prepusti se čaroliji lijepih i bogatih ulica bez pješaka. U drugačijoj bi prigodi vani, u elitnom kvartu bez ljudi, osjetio opustošenje nekomunikativne samoće. Ovaj je put njegov usputni poziv prihvatila nekadašnja ljubav iz domovine, već etablirana useljenica, i ta ga je luč činila sigurnim kročivši u nepoznato rajsko naselje.

Redovno je radno vrijeme završilo pa kad uđe u niski poslovni neboder iznenadi čistačice Latinoamerikanke. Još više kad ih pozdravi na kastiljskom, neusiljeno, kao meksički dnevni, pogranični migrant iz okolice Tijuane. Čuvši razgovor i prepoznavši mu smijeh, Korana se razveseli izišavši iz dizala blago promukla glasa. Pozdrave se vrlo prijateljski, ali je izbjegla blisko zagledavanje. Uredski odjevena, zablista zatvarajući bešumnu kabinu. Poželi je poljubiti jako i neposredno, kao prije deset godina, kad su posljednji put bili zajedno.

Na posljednjem katu prođu pored nekoliko praznih kancelarija pa zastanu u uredu vlasnika tvrtke ispred prozirnog staklenog zida okrenuta prema oceanu. Pod njima se u sumraku prostre desetak kilometara kamene obale.

– Na južnom dijelu, prema Meksiku, otvoren je raj za leteće kajtere, surfere na vjetru i dasci. U središnjoj zatvorenoj uvalici povremeno borave morski lavovi, a sjeverni veliki zaljev u sezoni drže kupači i plivači na duge staze – pojasni sjetno. Prizor kao biblijski stvoren za fascinaciju bića rođena daleko od mora u kojem se oboje prepoznaju.

Prestade govorenje pa iz dubine šutnje na tom skrovitom visokom mjestu iznad mračnog mora uhvati njegov čežnjiv pogled. Bez riječi ode u svoj ured iz čije tišine najprije dopre kompjuterska glazba, nova utiha, a zatim se začuje antipodna pjesma njezina melankoličnog alta:

– Oj Saaa, oj Saviceee, tiha vodo hladnaaa.

Iz tradicionalne melodije izvirnu deset godina življenja fine iseljeničke duše izvan domovine, iz prošlog života. Zapljusnut razlikom trenutka i predjela, samo joj se pridruži hrapavim tenorom za drugi glas u duetu:

– Tiha vodo hladnaaaa!