Tu sam, i pak sam opet tu u Aucklandu i izmijenio SMS poruke s dvoje Zagrepcana, prava purgerska gospoda kakvu sam upoznao kao klinac u “Zabregu”.

Bio sam u Kaikouri, nisam vidio prolaz kitova jer im to nije vrijeme, ali sam gledao stalnoga stanovnika toga podrucja s udaljenosti od oko dvadeset metara. Zovu ga Taiko, to je “sperm whale”, tako se zove vrsta na engleskom. Dugacak oko petnaest metara, svakih minutu i pol ispuhne zrak, ali nije zaronio da bi mu vidio rep, po njemu ga domaci vodici prepoznaju. Tamo stalno zivi jer se hrani divovskim lignjama, do dvadeset metara dugacke, neznam koja je to vrsta kita, nemam veliki rjecnik, molim prevedite mi sto znaci “sperm” kit i javite.(tko prvi, dobi suvenir iz Novog Zelanda) Nakon kitova promatrali smo pedesetak dupina koji su izvodili svoje igre skakanja i preskakanja.

Imao sam srecu drugi dan u Christchurchu i slucajno naletio na maorski folklorni sastav, izveli su splet svojih pjesama i plesova, zajuhuknuo sam svaki put od miline, za kraj su izveli “haka”-u, kultni ples dobrodoslice i pobjede koji izvodi i novozelandska reprezentacija u nekim momcadskim sportovima.

Novi Zeland nakon krstarenja po oba otoka najvise podsjeca na pjesmu “Mirno teku rijeke i zriju polja”, oni stariji ce se sjetiti da je to nekad bio hit Vice Vukova.

Danas navecer letim za Sydney, nakon ulaska stjecem pravo na jos tri mjeseca u Australiji.