Posljednji vikend u Sydneyu je iz putnickih snova (bez intime), moram reci fini zagrebacki izraz za nenadmasno, “da bi riec rekel i suzu spustil”. Napravili su ga ljudi iz uprave kluba “Kralj Tomislav”, skvadra srednjih godina, obicni ljudi iseljenici pred Domovinski rat i jedan ratni dragovoljac, vecinom iz Zadra i okolice. Nikad me prije nisu vidjeli, veseljaci, svatko svakoga zafrkava, a htjeli su i znali pomoci. Reci cu i staru latinsku izreku inacicu zagrebacke, “non plus ultra”.

Evo jos dvije sidnejske crtice, na ulazu u gradsku knjiznicu stoji ne podu nekoliko originalnih svastika (u smjeru kazaljjke na satu). Znali su objasniti da su ugravirane 1845 g. kao hinduiski znak srece i blagostanja.

Uz rivu ima naravno puno galebova, ali vec nakon pola kilometra u unutrasnjost grada prevladavaju ibisi. S dugackim kljunovima dostojanstveno kljucaju sve sto treba pocistiti.

U subotu sam bio na izletu dva sata vlakom u unutrasnjost u Blue Mountains. Lijepe su i sjajno uredjene, nisu “plave” nego plavicaste od maglice sto dolazi od lisca eukaliptusa.