Jucer sam napravio prvi turisticki izlet, posjet Philip Islandu stotinjak kilometara juzno od Melbourna. Koale spavaju na eukaliptusu po devetnaest sati na dan, klokani jedu iz ruke, ali mali pingvini su glavni igraci. U more odlaze prije svanuca i vracaju se nakon zalaza sunca, naravno radi izbjegavanja opasnosti od ptica i drugih grabljivica.

Posjet je tempiran tako da se vidi izlazak iz vode kojih njih tisucinjak. Gegaju se jer su prepuni ribe od cijelodnevnog lova koju spremljene u utrobi nose mladima u kamufliranim rupama uz grmovitu obalu. Dozivaju se, ponekad potuku radi ulaza u krivu rupu, ali strpljivo traze svoje. Visoki su oko cetrdesetak centimetara i teski oko kilograma. S gornje stranr su tamnoplavi,a s donje bijeli. Odozgo ih zbog boje mora ne mogu ugledati grabljivci iz zraka, a odozdo bijelina ih cini nevidljivima zbog sunca. Zapanjujuca prilagodba u borbi za opstanak. Posjet se reklamira kao promatranje “pingvinska parade”, ali meni je taj izraz ekscentrican jer se radi o nagonskom prolasku putem oduvijek.

Meni je borba malo laksa, u nedjelju sam prodavao knjige pred crkvom, ispred Stepinceva kipa za kojeg stoji da ga je napravio Mestrovic. Nisam nezadovoljan, trebat ce mi vremena da uhvatim pravi poslovni trenutak. Danas su 32 C, za sutra najavljuju 36C, zasad mi vrucina pase jer nema vlage.