Postovana publiko,

ispricavam se, vidite i sami da je stranica jos u radu. Nasao sam mjesto i skinut cu fotografije na USB stick, ali ih ne mogu objavljivati ovdje jer je dizajner tanak s prostorpm na serveru. Nema ga cak dovoljno ni za dogovoreni sadrzaj. Zato molim one koji hoce fotografije ovih putositnica, da mi se jave na emaii jer ih od tamo mogu slati.

Na mjestu gdje spavam u South Melbournu vlada oceanska kultura, prekoputa najduze rive i plaze u gradu koja zavrsava s trajektnim pristanistem za Tasmaniju. Riva je nevjerojatno ziva od ranoga jutra svaki dan. Dzogeri, dzogerice, biciklisti, odbojkasi na pijesku, mislioci i nesto malo protuha. Posao uglavnom preko dana obavljam u citiyu pa se na plazu navecer vracam kao gradski tuljan.

Od svih predvecernjih aktivnosti na dugackoj plazi, najintrigantniji su kiteboarderi, jak vjetar ih tjera (upotrijebit cu padobranski zargon) da svakih pola minute rade “hook turn” u obratnom smjeru da ih vjetar ne odnese predaleko. Upoznao sam skavedru Francuza koji rade kao instruktori i nekog Estonca koji je bio na Paklenici. Vjetar je toliko jak da im treba i pet minuta manevra na suhom da bi ugasili kite.

Dzoginig oko piste formule 1 postao mi je rutina, srijeda-subota rano ujutro. Konacno sam preuzeo knjige, sada samo zavisim od uspjesnosti prodaje. U nedjelju je veliko slavlje u hrvatskoj crkvi blazenoga N. Tavelica sjeverno od centra, divota od prigode za upoznati osebujne ljude koji su dozrelili u slobodi u mislima na domovinu iz koje su otisli iz svojih razloga. Nasi ljudi hoce pomoci, svecenici takodjer, uostalom oni su najstarija diplomacija iseljene Hrvatske.

U centru Melbourne ima prekrasna, najvisa zgrada u velegradu, slikao sam je i svaki dan prolazim pored nje i sjetim se bejzera, Robija i Vanjkusa, ko’rodjena za njih, kojih dvjesto pedeset metara visine sa slobodnim mjestom za prizemljenje.

Ljudi, aj bokkk, vidimo se kao i dosada.