O knjizi
“Onima koji nisu nikad putovali”
“Odiseja dvadesetog stoljeća” je priča čovjeka koji je sredinom osamdesetih bio lažno optužen. Da ne završi u zatvoru, pobjegao je ostavivši ženu i dvoje djece u Zagrebu. Putuje Južnom Amerikom gdje saznajemo da to nije prvi bijeg jer je kao maloljetnik otišao iz kuće. Brodom prelazi u istočnu Afriku potom nastavlja po Indiji i Nepalu. U Hrvatsku se vraća pred Domovinski rat. Roman završava kada i prvo poluvrijeme rata, početkom devedesetdruge. Putovanja i područja u knjizi su istiniti, ponekad čak i vrijeme. Priča je fikcija, ali nije daleko od života autora.
Sadržaj
| I. | Rio de Janeiro | 7 – 34 |
| II. | Šestine | 35 – 48 |
| III. | Trnje | 49 – 61 |
| IV. | Izopćenje | 62 – 73 |
| V. | Šezdesetosma | 74 – 154 |
| VI. | Amazonija | 155 – 196 |
| VII. | Slobodni pad do beskraja | 197 – 348 |
| VIII. | Povratak | 349 – 405 |
Odlomak iz prvog poglavlja
I. Rio de Janeiro
Kad je toga jutra došao u Rio de Janeiro, zatekao se na ulicama u središtu grada. Prvo osjeti cigansku radost življenja ulice kao na pozornici, a zatim je asocijacijama odgonetavao zagonetna i gotovo mistična imena Flamengo, Botafogo, Copacabana i ostala imena četvrti kroz koje je prolazio. Prvi put je Latinsku Ameriku dotaknuo pedesetih godina. Tada su ga kao klinca starije djevojčice vodile u kino. Služio im je kao alibi za sastanke s dečkima, pa su svi zajedno gledali Jedan dan života. Film još uopće nije mogao slijediti, ali je zapamtio masovni plač cijele dvorane koja je oplakivala glavnoga junaka, osuđena na smrt i na kraju strijeljana. Taj nevin, ali strahovito dubok osjećaj zaplakana kina koji nije razumio vezao je za Latinsku Ameriku. Onoga trena kad se zaputio skitati ulicama Rija, taj davni, dugo nošen naboj rasprsnuo se u krhotine. Oslobođen, gledao je taj prekrasan, izmiješan i isprekrižan narod, muškarce i žene koje su mu tijelima govorile da je došao doma.
